Kažu da duše dogovore susret i prije kontakta samih, materijalnih tijela. Marko je to znao, jednako kao što je i nekim unutarnjim, skrivenim receptorima odmah osjetio neumitnu oluju promjene nakon koje ništa više neće biti isto. Nivo energije koji je prostrujao dotad zagušljivom diskotekom mogao je gotovo fizički osjetiti u grudima, a te, nebeske oči, laserskom su preciznošću zauvijek otisnule neizbrisivi trag u cijelom tkivu njegovog bića. I sve to u nemjerljivo malom djeliću sekunde, sekunde koja je trajala duže od cijelog, markovog dotadašnjeg života. Vrijeme je doista relativan pojam isključivo ovisan o subjektivnosti promatrača. Sve misli, planovi, dvojbe i strahovi, sjećanja i boli, munjevito su izbrisani, ostavljajući Marka poput praznog lista u knjizi na čijoj je prvoj stranici utkan taj par modrih izvora životne energije, par svjetionika u tmini diskoteke koji ga je ispunio trenutnom spoznajom o veličanstvenosti iskonske sreće. Sve je bila istina! Sve ono u što je godinama vjerovao spoznao je u jednom jedinom bezvremenskom dodiru čiste ljubavi, Danielle Steel bila je u pravu, dramatično u pravu! Ništa više nije bilo važno, kotač univerzuma zaustavio se na njenom licu i Marko je znao da će te nebeske oči biti dio njegovog života. Upoznavanje je prošlo prozračno lako, nekoliko izmjenjenih, zbunjenih rječi izmješanih s tutnjavom glazbe i smijehom ljudi koji uopće više nisu postojali izdvojeni opnom kupole energije koja je združila dva bića u međusobnom prepoznavanju ljubavi. Marko je blago stavio ruku na njeno rame, a ona mu je odgovorila osmijehom koji je neupitno utvrdio temelje jedne buduće veze. Marija, to je bilo ime koje se krilo iza sudbonosnog pogleda, ostavila je Marku broj telefona i on ju je sutradan nazvao. Razgovor je bio lak, ispunjenim onim dobro znanim osjećajem koji šapuće umu kako osobu s druge strane poznaje već dugi niz godina. Te večeri, postali su par. Markova ljubav prema Mariji bila je potpuno čista, otvorena predaja punoga srca bez zadrški, skrivenih namjera i strahova nesigurnosti koja gradi nekada nepremostive zidove oko povrijeđenog ega. Činilo se kako svaka marijina riječ, svaki dodir i pokret stvaraju zadivljujuću simfoniju bez i jedne krivo odsvirane note, savršenu melodiju koja rezonira spontanim titrajima markova bića. Mala duša koja je utjelovljena u Marku spoznala je neopisivu ljubav. Marko i Marija, naravno, postali su nerazdvojni, on njen vjerni oslonac i snaga na putu završetka fakulteta, a ona njegova vjerna pratiteljica i suputnik na putovanjma koje je toliko volio. Zajedno su voljeli promatrati oluje nakon sparnih, ljetnjih večeri, neopisivu snagu prirode i elektriciteta tako poznatu i njihovim unutarnjim bićima, ipak odvojeni i sigurni u toplom zagrljaju koji su djelili u malom, ali udobnom stanu mirnoga grada. Marija je Marku na uho tiho šaputala kako je njegov zagrljaj jedina zona sigurnosti u kolopletu životne užurbanosti i beznađa, a on joj je odgovarao čvrstom obvezom vjernosti i ljubavlju toliko snažnom da je sezala u same, daleke dubine postojanja prije života. Svjestan intenziteta svojih osjećaja Marko je istinski poštovao Mariju kao osobu izvanrednog integriteta i zajedno s njom, duboko proživljavao svaki njen problem, svaki njen uspjeh do samog kraja fakulteta i jednog proljetnog dana zajedno je s njom i diplomirao. Iako je diploma bila marijina, Marko ju je doživljavao svojom i bio ponosan na zajednički uspijeh. To joj nikada nije rekao, čak ni u trenutcima kada je Marija počela osjećati intelektualnu superiornost lažno potpomognutu diplomom što je dovelo do katkada i teških svađa.
Priča se nastavlja u završnom, trećem dijelu. Svaka sličnost sa stvarnim osobama potpuno je namjerna.
Nema komentara:
Objavi komentar