Ono što smo svi zaboravili

Otkuda kreće naš put i gdje završava? Definiraju to velikim praskom i najmodernijim spoznajama kvantne fizike, govore nam da smo slučajna pojava koja je nastala u mješavini primordijalne juhe koja je iznjedrila prve jednostanične organizme, a onda se pritajenim zakonima prirode uspjela izvući iz prethistorijskih oceana, te se nakon nebrojenih milenija napokon uspravila na obje noge te zagospodarila ekosustavima i postavila temelje modernih civilizacija koje su rezultirale globalizacijskim svjetom čija je tendencija sve nas staviti pod jednu kontrolu, jedan standard. Svi podaci su statistički obrađeni, svi smo pobrojani i klasificirani, svi karakterno smješteni u neki od modela ponašanja i motiviranja, svi definirani hipnotičkim obmanama konzumerizma. Slučajna pojava, statistički obrađena i definirana. I sve je to popraćeno floskulama modernosti, pomodnosti i trendova. Toliko je pitanja postavljeno i na njih su unaprijed definirani odgovori. I što samo zaboravili u tim silnim informacijama koje nam objašnjavaju kako se ponašati, kako socijalizacijom postići respektabilan položaj u društvu, kako svaladavati svakodnevne prepreke i na kraju, kako i voljeti. Zaboravili smo sebe. Veličanstvenu kreaciju prirode, svemira, Boga ili nekog drugog naziva kojim pokušavamo definirati ono nevidljivo, ono što duboko osjećamo u samim dubinama svojih bića, bezvremensku istinu koju nikada neće uspjeti ukloniti površinski slojevi propagande mass medija i hladnoća otuđenosti unaprijed definiranih sms poruka kojima si čestitamo važne događaje u životu. Naše stvaranje nije slučajno, nije slučajno da se u ogromnom prostranstvu našeg sunčevog sustava život u ovom obliku pojavljuje samo na jednom mjestu. Govorimo kako nas je previše, sedam milijardi duša na planetu čije resurse nemilosrdno i neodgovorno iscrpljujemo svakim novim danom. Sve je to sićušno u usporedbi s beživotnim vakumom svemira i upitajmo se koliko rijetko u komparaciji s enormnim prostranstvima koja nas okružuju. Promatrajući tu, širu sliku shvatit ćemo koliko je svaki ljudski život neprocjenjljivo vrijedan i koliko je poštovanje i slavlje potrebno da bi ga opisali. Kada shvatimo tu činjenicu i zavolimo sebe kao fantastičnu kreaciju u ogromnosti svemira, naučit ćemo i voljeti jedne druge, uvažavati raznolikosti koje nas obogaćuju i krenuti putem spoznaje i sreće ispunjenosti. Sjetimo se prve zaljubljenosti, sjetimo se osobnih uspjeha, sjetimo se nedaća koje smo svladali bez obzira što su nam drugi govorili da je to nemoguće, sjetimo se sebe. I sjetimo se onih koji su nam u tome pomogli. Nekih bića koje volimo i koje fizički osjećamo u neposrednoj blizini čija je toplina i čovječnost napunila naša bića čudesnim tijekom energije koja ne poznaje prepreke i koja zaraznom beskompromisnošću ozaruje lica na koja nailazimo, nekih bića koja ne vidimo ali ih duboko osjećamo u trenutcima kad si priznajemo da slijedeći dan ne bi postojao bez neopisive intervencije "sudbine". I sve to slučajno. Sjetimo se da smo puno više od materije koja nam se čini jedinom dodirljivom i opipljivom, sjetimo se kolika je veličina ljubavi koju smo makar i jednom osjetili u svojim srcima, sjetimo se poleta i krila koja nas nose velikim rezultatima kada um uskladimo s frekvencijom srca, sjetimo se svih naših fantastičnih ideja koje su nas ispunile toplinom, a koje smo olako odbacili zbog straha od neuspjeha. Sjetimo se da smo tu da bi voljeli i živjeli pune živote. Sjetimo se da smo ljudi. Naš put kreće od nas i završava se u nama samima, obogaćenima za još jednu spoznaju i još jedno iskustvo. I što je fenomenalna činjenica, on kreće svakoga jutra.

Autor: Darko Balaš